Hrvatska katolička misija Freiburg
Pastoralni i socijalni rad hrvatskih svećenika na području Južnog Badena počinje s fra Danijelom Milasom svećenikom franjevcem iz Hrvatske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Njemu je 1966. godine freiburški nadbiskup Dr. Herrmann Schäufele povjerio brigu za hrvatske vjernike na području od Prorzheima pa sve do Bodenskog jezera. Fra Dane se najprije nastanio u Karlsuhe-u i odande pokrivao područje cijelog Južnog Badena. Uz propovijedanje Radosne vijesti i slavljenja sv. Misa u mnogim gradovima i mjestima diljem Badena, fra Danijel je bio i prvi socijalni radnik.Kako je broj radnih ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine krajem 60-tih i početkom 70-tih godina neprestano rastao, fra Dane nije sam mogao vršiti svečenićku i socijalnu službu na tako velikom prostoru i s toliko ljudi. To je bilo jasno i freiburškom nadbiskupu, pa je isti uputio pismo hrvatskim biskupima i provincijalima, moleći ih da mu pošalju svećenike za dušobrižništvo hrvatskih vjernika. Na tu je molbu pozitivno reagirao provincijal franjevaca Trećoredaca fra Marijan Šegulja i poslao je svojeg svećenika fra Jerka Runje koji je svoj pastoralni rad u Freiburgu započeo u srpnju 1970. godine, dakle prije 42 godine. Dolaskom još četvorice svećenika 1971. godine, osnivaju se nove misije u Mannheimu, Karlsuhe-Pforzheim-u i Singen-u. fra Dane Milas od sada je bio misionar u misiji Baden-Baden/Offenburg. Budući je HKM Freiburg bila najbliža području na Gornjoj Rajni, uz Švicarsku granicu gdje se u to vrijeme naselio veći broj Hrvatica i Hrvata, misionar iz Freiburga brinuo se i za vjernike na cijelom tom području.
Godine 1971. fra Jerka je naslijedio njegov subrat fra Ivan Badurina, franjevac istog reda i provincije. Kako je tih godina broj Hrvata na tom području i dalje rastao, fra Ivan nije mogao zadovoljiti sve njihove potrebe pa upučuje Nadbiskupiji Freiburg molbu za osnivanje nove Hrvatske katoličke misije za područje Gornje Rajne uz švicarsku granicu od Basela i Lörracha do Erzingena i Schaffhausena. Nadbiskupija pozitivno rješava zamolbu i 1. 12. 1972. osniva se nova misija sa sjedištem u Bad Säckingenu. Uz pastoralni rad, svećenici prema svojim mogućnostima pomažu ljudima u svim socijalnim pitanjima. Ponajprije u večim mjestima u kojima je živjelo mngo doseljenika, pa tako i Freiburgu, Caritas preuzima socijalnu skrb i socijalni rad za strane radnike i njihove obitelji. Socijalne službe se organiziraju prema potrebi i nude savjetovanje na meterinskom jeziku. Do 1971. godine čitavo to područje obilazi socijalna djelatnica gospođa Marina Pranjko iz Freiburga. Kasnije Caritas namješta socijalne radnike i u Offenburgu, Bad Säckingenu i u Baden-Badenu. Svećenici i socijalni radnici su preuzimali razne zadaće. Uz slavljenje sv. Misa, dijeljenje sakramenata i vjeronauka oni savjetuju ljude u svim životnim pitanjima i prilikama. Bili su posrednici između radnika i njihovih poduzeća.
Pružala se pomoć kod zapošljavanja a još više kod otkaza kada se trebalo boriti s neodgovornim poslodavcima koji bi ljude otpuštali bez razumijevanja njihove socijalne situacije. Bilo je to vrijeme prve veće ekonomske krize kada su se poduzeća rješavala viška radne snage. Strani radnici su odjednom postali teret. Njemačka je u studenomu 1973. godine zatvorila svoje granice za novu radnu snagu i dozvolila samo spajanje obitelji. No obitelj se mogla spojiti samo ako je član obitelji u Njemačkoj imao siguran boravak i sigurno radno mjesto.Trebalo je postavljati zahtjeve za radne dozvole i za dozvole boravka. Večinom su te dozvole bile ograničene i trebalo ih je na vrijeme produživati. Tko je zakasnio, pogorašavao mu se status.
Razvoj HKM u proslih 40 godina
Fra Jerko je najprije stanovao u Bogoslovskom sjemeništu, zatim u Staufenu i konačno u Gabelsbergstrasse 14 u Freiburgu gdje se nakon odlaska fra Jerke godine 1971. nastanio fra Ivan Badurina koji će u misiji ostati do rujna 1984. godine, dakle punih 13 godina. Fra Ivan tada preuzima vodstvo misije u Offenburgu a njegov nasljednik u Freiburgu postaje fra Alojzije Duvnjak koji ostaje sve do 2008. godine kada misionarom biva imenovan vlč. Dr. Mato Drljo, svećenik Sarajevske nadbiskupije. Slika ne bi bila potpuna kad se nebi spomenule i ostale pastoralne djelatnike. Tu su najprije bile časne sestre sv. Križa koje su živjele i radile u Kolpinghausu. Prva pastoralna suradnica bila je sr. Rozalina Ribinski,koja se nakon kratkog vremena sa svojim sestrama vratila u Hrvatsku a sestre sv. Križa iz Đakova poslaše sr. Emiliju Šerer koja je u proljeće 1972. godine preuzela službu i tu ostala sve do veljače 1986. godine. Nju nasljeđuju sestre franjevke iz Splitske provincije, najprije sr.Stela Mijić a iza nje 1988. godine sr. Ljubica Bilobrk. 1989. godine sestre franjevke povlače svoju sestru iz Freiburga i fra Alojzije pronalazi pastoralnu djelatnicu gospođu Nadu Kolić koja ostaje do 2005. godine kada odlazi na službu u HKM Singen a na njezino mjesto dolazi Mirta Petric (udata Mlinarević)Ne smije se zaboraviti Mara Höcker, rođena Sliško, koja je godinama najprije dragovoljno pomagala u liturgijskom sviranju i pjevanju, da bi kasnije i službeno dobila deputat u Hrvatskoj katoličkoj misiji Freiburg. Već sam spomenuo gospodju Marinu Pranjko koja je niz godina kao socijalna radnica usko suradivala s misijom i time jasno svjedočila da je Caritas sastavni dio Katoličke Crkve. Nju je naslijedio gospodin Zdravko Pavlović. Dugo bih morao govoriti kad bih počeo nabrajati sve suradnice i suradnike koji su dragovoljno pomagali rad misije. Zato ostanimo na onima koji su službeno bili imenovani za taj rad.
Hrvatska katolička misija Freiburg na početku svojeg djelovanja nije imala niti svojeg ureda a niti svojih prostorija, što nije bio slučaj kod drugih katoličkih misija koje su svoje sjedište imale u Freiburgu. Hrvatski misonar je na početku svoj ured imao u Talijanskoj katoličkoj misiji da bi nakon kraćeg vremena dobio prostor u Schoferstrasse 4. Isto je bilo i s crkvom: Najprije su se sv. Mise slavile u samostanskoj crkvi sestra milosrdnica, zatim kod sv. Josipa, sv. Martina, u crkvi bogoslovnog,sjemeništa te konačno u crvi Srca Isusova, (Herz Jesu Kirche) gdje se sv. Mise slave do današnjeg dana.Prve skromen prostorije nalazile su se također u Schoferstrasse. One su međutim bile pretijesne za tolike ljude koji su dolazili i bili željni susreta i razgovora. Na stalne molbe fra Ivana, misija 1974. godine dobiva poznatu „Baraku“ u Schreiberstraße koja će dugi niz godina ostati centar mnogih događanja. Tek 1986. godine Misija dobiva nove prostorije u Ludwigstrasse 42, od kojih je u međuvremno otpala najveća prostorija (dvorana).
Pastoralni i kulturni rad HKM Freiburg
Svi smo mi napuštajući svoju domovinu napustili i mjesnu crkvenu zajednicu, župu u kojoj smo više ili manje bili aktivni. Svi smo se u svojim župama poznavali, govorili dijalekte bili rodbinski povezani. Došavši u Njemačku svega je toga nastalo. Međutim našli smo našeg svećenika i počeli smo se okupljati i zbližavati.Hrvatske katoličke misije funkcioniraju doduše kao župe ali su prostorno puno veće i okupljauju vjernike iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za vrijeme komunizma svećenici i vjernici u Domovinin nisu imali ista prava kao ostali gradjani. Pastoralni rad se odvijao unutar crkvenih zidova. Došavši u Njemačku susreli smo slobodnu Crkvu. Mnogim političarima u Jugoslaviji je pastoralni i socijalni rad Katoličke Crkve u Njemačkoj bio trn u oku pa su svašta poduzimali kako bi spriječili ili barem otežali taj rad. Toga nije manjkalo niti u Freiburgu. Hvala Bogu bez većih posljedica.Mislim da vam ne moram govoriti što je za vas u proteklih 40 godina značila Hrvatska katolička misija. To bi vi trebali govoriti meni.Listajući stranice monografije izdane uz 25. godišnjicu misije, molim vas učinite to koji puta, naći ćete popis i opis djelatnosti misije, tj. pastoralnog i socijalnog osoblja te vjernika. Uz slavljenje sv. Euharistije na Hrvatskom jeziku, dijeljenje sakramenata, pouku u vjerskim istinama, misija je bila i organizator i motor kulturnih zbivanja od folklora do raznih drugih priredaba. Misija je bila jedina institucija koja se zvala hrvatskim imenom. Organizirana su mnoga predavanja, hodočašća i susreti. Uz to treba posebno naglasiti veliku solidarnost sa siromašnima u domovini.
Ta se solidarnost posebno pokazala za vrijeme Domovinskog rata. Koliko je samo iz ove misije dobra učinjeno! Kad bi se sve zbrojilo bilo bi građe za pozamašnu knjigu. Koliko je samo izbjeglica i prognanika prošlo kroz ovu misiju i koliko im je pomoći pruženo, bilo od misijskog osoblja bilo od samih vjernika! Mnogo je toga zapisano a mnogo će ostati trajno nepoznato. Nakon uspostave Nezavisne i slobodne Hrvatske HKM igraju važnu ulogu u otvaranju Hrvatskih dopunskih škola.Tako i HKM Freiburg odmah organizira smještaj učitelja, obavještava roditelje i traži odgovarajuće prostorije. U okvirima misije stasa već treća generacija. Rođeni u godini osnutka misije danas imaju 40 godina. Neki imaju već i unuke. Mnogo se toga promjenilo. Nove generacije nemaju onih problema koje smo imali mi, njihovi roditelji. Oni danas govore Njemački bolje nego materinji jezik, završavaju škole, fakultete i razne zanate. Njemačka im je postala (drugom) domovinom. Prva je generacija slabo govorila Njemacki, imala slabu naobrazbu, bila često bez obitelji, s planom privremenog boravka i povratka u svoju domovinu. Mnogima je to i uspjelo, ostvarili su svoje snove i vratili se u domovinu. Mnogi su planovi međutim poremečeni i nije sve teklo kako je bilo zamišljeno. Nekad bi o Božiću večina odlazila „kući“ a danas sve više roditelja koji su se vratili dolazi u posjet svojoj djeci i unucima koji su ostali u Freiburgu.Mladi su preuzeli mnoge njemačke običaje i navike. Večina se uspješno integrirala u ovo društvo ali ne i u mjesnu crkvu. Većina njih je i nadalje ostala povezana s domovinom i kulturom svojih roditelja. Naši mladi imaju dvije domovine: U jednoj žive drugu nose u srcu. Potrebno je stoga da i u svojem vjerničkom životu nađu identitet i da ga žive.
Danas se i pastoralni rad katolickih misija, pa tako i HKM Freiburg nalazi pred novim izazovima kao npr.:
U svim europskim zemljama pada svijest vjere i temeljem toga gase se mnoge tradicije
Pada broj svečenićkih zvanja
Biskupije u Njemačkoj imaju sve manje financijskih sredstava
Ovi su izazovi razlogom novog promišljanja o sadržajima i ciljevima dušobrižništva na materinjem jeziku Manjak svećenika se osječa ne samo u Nejmačkoj već i u Hrvatskoj pa i u Bosni i Hercegovini. Samo je pitanje vremena kad više neće biti moguće dobiti hrvatskog svećenika. Tako je minulih nekoliko godina HKM Freiburg ponovno pripojena misija Bad Säckingen,a misije Offenburg i Baden-Baden pripojene su HKM Karlsuhe.
Zaključak
I do sada nam je svima bilo ili trebalo biti jasno, da se katolici iz drugih zemalja i jezika nalaze pod istim krovom mjesne crkve. Katoličke misije za katolike drugih materinjih jezika nisu pararelne strukture već su dio jedne, univerzalne Katoličke Crkve sa sv. Ocem na čelu. Freiburški nadbiskup je i naš nadbiskup i župa u kojoj živimo je naša župa. Zato misionari i drugo pastoralno osoblje s jedne strane pomažu u čuvanju i izgradnji hrvatskog identiteta a s druge strane oni moraju zajedno sa svojim kolegama Nijemcima, biti i graditelji mostova prema mjesnim zajednicama i vjernicima s kojima se naši vjernici svakodnevno susreću na radnim mjestima u trgovinama na ulici....Misije su dio mjesne crkve s posebnom zadaćom. Kao žive i aktivne zajednice one imaju visoku vrijednost i čvrsto mjesto unutar mjesne crkve. One su karike u lancu višejezične i višekulturne Crkve. Bas u tome se sastoji univerzalnost katolicizma.Njemačka je promjenla svoju politiku i svoje zakonodavstvo prema doseljenicima. Konačno je priznala da je useljenička zemlja. Večina migranata, pa tako i Hrvata i Hrvatica trajno će ostati u Njemačkoj. Njemačka je mnogim doseljenicima postala novom domovinom. Katolička Crkva je «multietnički narod Božji sastavljen od mnogih naroda.» Drugi Vatikanski koncil govori o novom Božjem narodu koji prebiva u svim narodima svijeta i iz njih uzima svoje građane. Koncil naglašava univerzalnost i katolicitet kao posebne značajke toga novog naroda.Stoga i svi katolici u svoijim zajednicama, bez obzira na prorijeklo i kulturu moraju osjetiti solidarnost i blizinu svojih susjeda. U tom će se pravcu morati odvijati budući pastoralni i socijalni rad.
Stjepan Herceg